Aštanga joga je previše rigidna

Jedan od mitova o aštanga jogi je da je struktura serija na neki način rigidna i ograničavajuća za vežbače.
Svaki početnik kreće sa Primarnom serijom i uvežbava položaj po položaj. Ovo ima za cilj da obezbedi strukturu i disciplinu za uglavnom rasejan um. Umesto rasejanosti um zadobija fokus i strukturu – hteli mi to ili ne.

Da bi se prava sloboda od vezane prirode uma sa kojom svi živimo usadila, ovaj inicijalni trening je važan jer stvara prostor izmedju toga što um želi i onoga što telo želi. Ovo osvešćivanje separacije (i kasnije reintegracije) je važan korak u svakoj vrsti joge.
Vremenom, um se oslobadja vezanosti koje je formirao ka asanama i predaje se procesu koji se dešava u samom vežbanju. Ali, pre nego što do ovoga dodje, uglavnom postoji otpor uma da bude i pripada sistemu, iako je sistem taj koji obezbedjuje slobodu stvarajući um koji je fokusiran i miran i prepun potencijala.

Po svom nahodjenju mnogi bi vežbali samo poze u kojima uživaju.

Ali, u aštanga jogi ne postoji izbor i nije sugestija da se vežbaju samo položaji koji nam se svidjaju (koji su obično oni koje možemo da izvedemo), već da pratimo sturkturu i redosled, uključujući tu i položaje koji nam se ne svidjaju i mrzimo ih!
Imajući u vidu ovu sekvencu znači da vežbač ne može da izbegne susret sa sobom (i problemima) kroz alatke asana. U sekvenci pri kojoj nema preskakanja asana, primorani smo da se suočimo sa svojim ograničenjima (i da učimo kako da ih prevazilazimo), pre nego da ih izbegavamo.
Lake poze nas ne vode bliže jogi, izazovne poze – da , jer zahtevaju da zaronimo dublje u svoje limite – fizičke, mentalne i emotivne.
Ovo stvara Tapas (vrelinu discipline) koja sagoreva iluzije ega.

Često pri ovoj fazi frikcije (uma i tela) kada stvari postanu teške , ljudi odustaju i prestaju sa vežbanjem aštange, a upravo je to mesto kada joga postaje zanimljiva. Unutrašnji otpor je znak da „praksa radi“. Otpor i želja da se prekine i odustane je poziv ka slobodi, ali treba pronaći hrabrosti i uroniti u sebe.

Mogli bismo da kažemo da je sekvenca oslobadjajuća, pre nego ograničavajuća. Ono što nas ograničava je naš ego ’, lažna slika o sebi, uvek iznova traženje „lakog rešenja“ i izbegavanje suočavanja sa sopstvenim limitima – koje je uz disciplinu, ljubav i vežbanje moguće promeniti.

Takodje, jedan od mitova je da aštanga joga povredjuje ljude. Opet, nije sekvenca ta koja povredjuje već način na koji je vežbamo. Ako smo previše ciljno orijentisani („kad ću više uspeti ovaj položaj da uradim!“) ponekad možemo sebe da isforsiramo i izazovemo povredu.
Svakako prvih meseci dolazi do susreta sa disbalansom koji svi imamo u telu, što može dovesti do diskomfora i ponekad neprijatnosti. Sekvenca jeste kreirana da probudi duboke senzacije u telu, ali ne povrede.
Individualni pristup i odnos sa učiteljem je baziran na poverenju i stalnom kontaku, tako da sve što se dešava možemo da podelimo i dobijemo savet na licu mesta.

Lepota ovog sistema je što uz samostalno vežbanje i postepeno suočavanje sa serijom i asanama nikada nismo sami. Zajednica koju formiramo u šali je naša oaza i mesto promene, u kojoj se osećamo sigurno i spremno za svakodnevne izazove koje aštanga nosi.

 

 

Deo teksta prevela Ivana.

Izvor: http://www.ashtangaworkshop.com/myths.php